Glagoljaško pjevanje

U prvim stoljećima kršćanstva u nedostatku pisanih obrazaca i notnih zapisa, a pod utjecajem tadašnjih postojećih kulturnih baština, stvarali su se vlastiti glazbeni izrazi što je vidljivo u tadašnjim liturgijama (rimska, mozarapska, ambrozijanska, bizantska…). Gregorijanski koral, najpoznatije crkveno pjevanje zapadnog obreda,  dobilo je ime po svom obnovitelju papi Grguru Velikom (papa od 590.-604.). Vlastiti glazbeni izraz u bogoslužju stvarali su i Hrvati od samog prihvaćanja kršćanstva (VII.-X. st). Melodije tog pjevanja karakterizira višeslojnost različitih utjecaja: dijelove bizantskog crkvenog pjevanja, korištenje elemenata gregorijanskog te drugih oblika zapadnoeuropskoga liturgijskoga pjevanja, do usvajanja specifičnih karakteristika hrvatske vokalne folklorne glazbe lokaliteta na kojima je nastajalo. Takvo liturgijsko pjevanje po obredu zapadne Crkve, upotrebom triju jezika (crkvenoslavenski, latinski, hrvatski) i tri pisma (glagoljica, bosančica, latinica), traje paralelno s latinskom tradicijom sve do naših dana, a stručnjaci ga nazivaju jednim imenom glagoljaško pjevanje. Slijedeći takva polazišta pod glagoljaško pjevanje smatra se crkveno pjevanje u Hrvata zapadnoeuropskog obreda na staroslavenskom hrvatske redakcije, koje u srednjem vijeku uključuje i crkveno pjevanje na narodnom jeziku, arhaičnom hrvatskom, te poslije II. Vatikanskog koncila (60-tih XX. st.) pjevanje „po pučki“ na hrvatskom književnom jeziku.

Općenito, u dosadašnjoj znanstvenoj praksi nije još u potpunosti riješeno pitanje kako terminološkog sustava tako i općenitog povijesnog procesa, kao i međuodnosa raznovrsnih fenomena i termina poput glagoljica, staroslavenski jezik, šćavet, arhaični hrvatski jezik, pučki hrvatski jezik te živi hrvatski jezik, kao niti kada je govor o pjevanju, glagoljaško pjevanje, tradicijsko (hrvatsko) crkveno pjevanje, staro pučko crkveno pjevanje… Kako se radi o crkvenim napjevima koji imaju hrvatski predznak i tradiciju vezanu uz glagoljašku povijest i baštinu, mi u našim izdanjima koristimo termin glagoljaško pučko crkveno pjevanje.

Glagoljski misal tiskan u Rimu godine 1893.
Otce nas, Levakovićev glagoljaški missal, Rim 1631.

Mnoga poznata imena naše muzikologije (i etnomuzikologije) kao što su Božidar Širola, Nedjeljko Karabaić, Ivan Matetić Ronjgov, akademici Viktor Žganec i Jerko Bezić, Cvjetko Rihtman, Stjepan Stepanov, Jerko Martinić, Gorana Doliner. Mato Lešćan, Izak Špralja i drugi, uložili su mnogo vremena i napora u proučavanju problematike glagoljaškog pjevanja. U zadnje vrijeme spomenutom problematikom međuodnosa raznovrsnih fenomena i općenito o glagoljaškom pjevanju bave se dr. sc. Joško Ćaleta, dr. sc. Dragan Nimac, dr. sc. Jakša Primorac i dr. sc. Hana Breko Kustura.

Po akademiku Beziću glagoljaško pjevanje je „sve ono pučko pjevanje što je u svojim počecima proizašlo iz liturgijskog pjevanja na staroslavenskom jeziku i crkvenoslavenskom hrvatske redakcije, postepeno se u toku razvoja oblikovalo u liturgijsko pjevanje zapadnog obreda na živom hrvatskom jeziku.“ Jerko, BEZIĆ, Razvoj glagoljaškog pjevanja na zadarskom području. Zadar, Zadar, Institut jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, 1973., 13.

„Glagoljaško pjevanje, liturgijsko pjevanje kat. svećenika i klerika glagoljaša na hrvatskoj redakciji crkvenoslav. jezika te potom iz toga proizišlo liturgijsko i paraliturgijsko pojedinačno i zborno pjevanje na hrv. jeziku. Uobičajilo se u hrv. krajevima od Istre, Hrvatskoga primorja, Like i sjevernojadranskih otoka do južne Dalmacije. Pretpostavlja se da se pojavilo na kraju IX. i poč. X. st. u biz. Dalmaciji (primorska Hrvatska), te da se od poč. posebno njegovalo u benediktinskim glagolj. samostanima. Održalo se u pojedinim župama do 1965., kada su odlukom II. vatikanskoga sabora u liturgiju uvedeni nar. jezici, a otada se izvodi tek u svečanim prigodama. Napjevi su se prenosili ugl. usmenom predajom (poznata su samo dva notna zapisa, i to u hrv. glagolj. kodeksu iz 1556., koji se čuva u Arhivu HAZU), te su, pretrpjevši mnogostruke preinake, očuvani u različitim inačicama. Slobodnoga su ritma, jednoglasni ili višeglasni (ugl. dvoglasni), nastajali su u starim tonalitetima, a novije inačice također u duru. Sadržavaju značajke biz. liturgijskoga pjevanja (A. Gastoué), gregorijanskoga korala i hrvatskih folk. napjeva, poglavito od XVIII.st., od kada su u glagolj. pjevanju sve više sudjelovali i laici. Njihova povezanost s crkv. pjevanjem na lat. jeziku ogleda se u rubrikama glagoljskih kodeksa.“ Gorana DOLINER i Đurđica KRIŽMAN-ZORIĆ, http://istrapedia.hr/hrv/785/glagoljasko-pjevanje/istra-a-z/ (30.09.2009.)

„Glagoljaško pjevanje sačuvano je usmenom predajom kroz deset stoljeća kao specifična hrvatska sastavnica liturgijskog pjevanja po obredu zapadne crkve, jedinstveno po poziciji glagoljaštva u organizaciji zapadne crkve kao i po kulturnoj tradiciji tri jezika (crkvenoslavenski, latinski, hrvatski) i tri pisma (glagoljica, bosanica, latinica). Primilo je utjecaje iz Bizanta, Akvileje, Rima i drugih crkvenih zapadnoeuropskih centara, te, s Česima ima čak tri surazvojna doba, a posebnim ga čine slojevi folklornog glazbenog izraza. Traje paralelno s latinskom tradicijom: od 9. do 17. stoljeća u užem smislu, a do 20. stoljeća u širem smislu. Različite crkvene glazbe kao i svjetovna folklorna glazba, crkvene pjesmarice poznatih i nepoznatih autora imale su udjela u stvaranju glazbenih osobina. Danas se istražuje na temelju dokumenata (među najvažnijim iz g.1248.,1252.), liturgijskih uputa u rubrikama, rijetkih notnih zapisa i, najviše, zvučnih izvora i transkripcija (mgt. od početka 20. st.). Zemljopisna rasprostranjenost pokazuje Istru, otoke (Krk, Cres, Lošinj, Rab, Pag) i zaleđe Kvarnera, Dalmaciju (s otocima Hvar, Korčula, Brač, Šolta, Vis) do Dubrovnika i Kotora, kao i zaleđe Splita, Zadra, Šibenika, te, najvjerojatnije, sva područja koja naseljavaju Hrvati, u domovi i iseljeništvu. Prvi dokument o glazbi je iz g. 1177. kada su Papi Aleksandru III. pri posjeti Zadru pjevali laudibus i canticis “in eorum sclavica lingua”. Pismo Pape Inocenta III. g. 1198. svjedoči o grčkom i slavenskom jeziku kod pjevane liturgije. Vrlo rijetki primjeri notirane glazbe su: Svet (fragm. u Ljubljani, 15. st., pr. češke tradicije), zapisi za Muku (1556./1564.), ili posebne oznake u Misalu kneza Novaka (1368.) s 22 mala kružića za način izvedbe u Vjeruju i u Misalu kneza Hrvoja (1404) sa simbolima za uloge u izvedbi Muke..“Gorana DOLINER , http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=23187 (30.09.2009.)

Glagoljaško je pjevanje posebno slavensko, hrvatsko pučko crkveno pjevanje zapadne (rimske) liturgije, koje se razvilo u hrvatskim primorskim krajevima od Istre do južne Dalmacije uključujući otoke. U širem je smislu glagoljaško pjevanje cjelokupno liturgijsko, paraliturgijsko i nabožno pjevanje svećenika i laika (solista i skupina) proizišlo iz crkvenog pjevanja na crkvenoslavenskom jeziku koje već u srednjem vijeku uključuje i crkveno pjevanje na živom narodnom hrvatskom jeziku. Paralelno s time, i napjevi glagoljaškog pjevanja poprimali su značajke svjetovne vokalne tradicijske glazbe pojedinih lokaliteta i regija… Povijesna zbivanja (ratovi, društvena uređenja), crkvena politika (II. vatikanski koncil), rodne promjene (muški pivači vs. žene pivačice) u 20. stoljeću doveli su do značajnih promjena (repertoar, načini izvedbe, tonski odnosi) u glazbenoj praksi crkvenog pučkog pjevanja, stoga je jedan od osnovnih modela čuvanja baštine postao njegovo prezentiranje u formi javnog nastupa (tematski koncerti, smotre). Joško ĆALETA, https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=220404

„Od 9. stoljeća glagoljaško pjevanje je specifičan fenomen srednjovjekovne hrvatske glazbe obalnoga područja (od Istre, srednje Dalmacije do okolice Dubrovnika) i njegova kopnena zaleđa. Riječ je o svekolikom pjevanju svećenika glagoljaša i laika te o liturgijskom, paraliturgijskom i drugom crkvenom pjevanju na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije na temelju liturgijskih knjiga pisanih glagoljicom. Upravo su nam rubrike glagoljaških liturgijskih rukopisnih knjiga (poput Misala kneza Novaka iz 1368., te Hrvojeva misala iz 1403./1404.), koje sadrže upute za glazbenu izvedbu pojedinoga glagoljaškog napjeva, važan neposredni dokaz srednjovjekovne prezentnosti glagoljaškog pjevanja na hrvatskih prostorima.Za razliku od staroslavenskoga crkvenog pjevanja, glagoljaško pjevanje — prenošeno stoljećima jedino usmenom predajom — slijedi liturgiju zapadnoeuropskoga obreda. U srednjem vijeku ono uključuje i crkveno pjevanje na njihovu narodnom jeziku. Glazbeni aspekt ove tradicije karakterizira višeslojnost različitih utjecajâ — od natruha elemenata bizantskoga crkvenog pjevanja, korištenja elemenata gregorijanskoga pjevanja i drugih oblika zapadnoeuropskoga liturgijskoga pjevanja, do prihvaćanja specifičnih karakteristika svjetovne vokalne folklorne glazbe lokalitetâ na kojem nastaje. U nedostatku pisanih izvora, o srednjovjekovnom nam postojanju glagoljaškoga pjevanja tek posredno svjedoče sekundarni izvori: srednjovjekovni zapisi u kronikama, arhivski dokumenti i putopisni zapisi. Najpoznatiji takav zapis je onaj kardinala Bosona (biografa i pratioca pape Aleksandra III.) iz biografije pape Aleksandra III. Prigodom Papina pohoda Zadru godine 1177. lokalno ga je pučanstvo i svećenstvo dočekalo pjevajući laude i kantike koje gromko odzvanjahu na njihovu slavenskom jeziku — cum immensis laudibus et canticis altissime resonantibus in eourum slavica lingua. U skupini malobrojnih ranih notiranih fragmenata i zapisa glagoljaškoga pjevanja prije 17. stoljeća, zanimljiv notni zapis nalazimo u kodeksu iz 1556. godine, Arhiv HAZU, IV. a 47, čija je provenijencijska atribucija do danas još uvijek dvoznačna (Vinodol ili Rijeka). Riječ je dvama napjevima, notiranima uz dva glagoljicom ispisana osmeračka dvostiha iz starohrvatskoga prikazanja Muka Gospodina Našega.“ Hana BREKO, http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030313/feljton01.asp (30.09.2009.)

„U primorskim se krajevima Hrvatske od srednjega vijeka sve do danas rimokatoličko bogoslužje i crkveno pjevanje izvodi na narodnom (staroslavenskom i hrvatskom) jeziku. Pučki crkveni pjevači iz tog područja stoljećima su miješali pučku svjetovnu glazbu i gregorijanske melodije, stvorivši fascinantno mnoštvo glazbenih stilova i lokalnih melodija. Popularni termin za ovu vrstu glazbe je glagoljaško pjevanje. Ono i danas živi u pojedinim primorskim župama u kojima se održavaju starinske glazbene tradicije. Glagoljaško se pjevanje izvodi tijekom cijele godine, ali se najviše intenzivira u razdoblju korizme, osobito u Velikom tjednu koji završava najvećim kršćanskim blagdanom Uskrsom. U glagoljaškom se pjevanju ističu različiti regionalni i lokalni stilovi.“ Jakša PRIMORAC, http://www.htz.hr/Hrvatski/AnimaCroatica/AnimaCroatica.aspx?idEntry=entry3 (30.09.2009.)