O projektu
HKU Pjevana baština terenski istražuje, dokumentira i objavljuje multimedijalna izdanja o glagoljaškom pjevanju kako bi predstavila široj javnosti posebnosti i bogatstvo hrvatske pjevane baština; potaknula na veću skrb i promociju, osobito obnavljanje i učestaliju praksu tog neizmjerno vrijednog i zaštićenog kulturnog dobra.
Hrvatski narod stoljećima je kroz različite segmente života gradio svoju lokalnu raznolikost i prepoznatljivost u običajima, nošnji, likovnosti, književnosti, dramskoj i glazbenoj umjetnosti, posebice u pjevanju. Slušajući pjevanje puka u svakom pojedinom mjestu ili župi, čovjek ima osjećaj da se sva njegova bitnost, stvarnost, sva svakidašnjica može očitati i doživjeti u pjesmi i glasu. Nažalost, novije društvene promjene koje su dovele do promjena u načinu života i do odlaska puka iz ruralnih sredina u urbana središta, dovele su i do postepenog izumiranja folklora, osobito svjetovnog pjevanja i glagoljaško pučkih crkvenih napjeva.
Potrebno je naglasiti da je glagoljaško pučko crkveno pjevanje utemeljeno na višestoljetnoj praksi pjevanja na hrvatskom narodnom jeziku. Hrvati su, osobito u primorskim krajevima, od srednjega vijeka sve do danas u rimokatoličkom bogoslužju uglavnom pjevali na narodnom (staroslavenskom i hrvatskom) jeziku. Pjevalo se na narodnom jeziku i onda kada je službeni liturgijski jezik bio latinski, odnosno dozvoljavalo se puku da na latinske zazive odgovara na vlastitom jeziku.
Pučki crkveni pjevači stoljećima su tako miješali pučku svjetovnu glazbu i gregorijanske melodije, stvorivši mnoštvo glazbenih stilova i lokalnih melodija. Popularni termin za ovu vrstu glazbe je glagoljaško pjevanje, a mi kako bi istakli i pojam pučki, koji se danas u svakidašnjoj praksi pučkih pjevača kudikamo više upotrebljava, koristimo u našim izdanjima pojam glagoljaško pučko crkveno pjevanje. Ovo pjevanje i danas živi u mnogim primorskim župama, osobito u razdoblju korizme i Vazmenog trodnevlja, a u nekim župama i tijekom cijele godine. U tim se pjevanjima ističu različiti regionalni i lokalni stilovi. Takvo pjevanje na narodnom jeziku predstavlja jedinstvenu kulturnu i povijesnu baštinu na hrvatskoj, ali i svjetskoj pozornici. Otuda i potreba da se pisanim, slikovnim i audio vizualnim zapisima očuva taj glazbeni dragulj.
Ideja o projektu nastala je na temelju izdanja o tradicijskom pjevanju u župi Svetog Mihovila iz Lišana Ostrovičkih u Šibenskoj biskupiji. Nakon Domovinskog rata i povratka mještana iz prognaništva u rodno mjesto Lišane, stručno je obrađeno i prezentirano javnosti lišansko pučko crkveno pjevanje. Tom prilikom tiskana je 1998. godine monografija Lišanska misa, te nosač zvuka (CD) s 20-tak pjesama. Motiv ovog izdanja bio je podizanje svijesti vjernicima župe Lišane o važnosti i bogatstvu njihovog tradicijskog crkvenog pjevanja te njegovanju svojih običaja. Naime, za vrijeme petogodišnjeg prognaništva župljani Lišane nisu prakticirali svoje tradicijsko crkveno pjevanje jer su bili raseljeni i smješteni po različitim mjestima i lokalitetima gdje su u vjerskim obredima sudjelovali s vjernicima iz drugih župa i pjevale su se moderne pjesme i napjevi poznate svim vjernicima. Kroz projekt Lišane rodila se ideja o formiranju udruge koja bi se bavila očuvanjem pjevane baštine i koja bi sakupljala bogatstvo glagoljaških napjeva te ih prezentirala kroz multimedijalna izdanja. Grafičko rješenje naslovnice monografije Lišanska misa pokazalo se prihvatljivim i dobro prihvaćenim te je preuzeto kao logo Hrvatske kulturne udruge Pjevana baština osnovane 2005. godine. Logo kroz svoja tri simbola (glazbene nota, okruga-ženska narodna nošnja, dva polegnuta križa) predstavlja glazbu, narodne običaje i kršćansku vjeru, te je u njemu ujedinjeno sve ono što glagoljaško pučko crkveno pjevanje u sebi sadrži: hrvatsku glazbu, hrvatsku baštinu i običaje, hrvatsku vjeroispovijest.
Projekt se na znanstveno-popularan način radi u suradnji sa znanstvenicima i stručnjacima, znanstveno-nastavnim ustanovama pučkim crkvenim pjevačima, lokalnim stanovništvom, župama i župnicima, (nad)biskupima i (nad)biskupijama, lokalnim i državnim institucijama.
Cilj i prioritet je, zbog starosne dobi nosioca pjevanja, da se u što kraćem vremenskom periodu istraži i tonski snimi navedeno pjevanje u svim župama gdje se još prakticira. Daljnji rad uključuje nastavak istraživanja i prikupljanja dokumentacijske građe kako bi se u dogledno vrijeme moglo objaviti multimedijalno izdanja koje će sadržavati monografiju, nosače zvuka (CD) i nosače zvuka i slike (DVD). Realizacija finalnog proizvoda za pojedinu župu zavisi od financijskih stavki jer se sva naša multimedijalna izdanja prvenstveno realiziraju putem natječaja, sponzorstava i donacija. Do 2019. godine objavili smo 12 multimedijalnih izdanja iz 12 župa, terenski istražujemo i tonski snimamo u još 30-tak župa, a prema saznanjima još bi se moglo snimati i istraživati najmanje u 20-tak drugih župa po (nad)biskupijama diljem Republike Hrvatske.
Jedna od glavnih vodilja ovakvih multimedijalnih izdanja (pisani, zvučni i video zapisi) bila je: ujediniti pjevanu baštinu u jednu cjelinu razne pojedinačne oblike i načine pisanja, govora, pjevanja, snimanja…, osobito kada se radi o pjevanju u manjim mjestima. U našim multimedijalnim kompletima mnogi mogu naći nešto za sebe zanimljivo, jednako znanstvenik kao i zaljubljenik u tradiciju, vjernik kao i kulturni djelatnik, glazbenik kao i pučki pjevač, iseljenik i domorodac, turist i znatiželjnik….. Svi multimedijalni kompleti, dakle, sadrže znanstvene, vjerske, glazbene, kulturne, populističke i turističke komponente.
Namjera je, dakle, ovim multimedijalnim projektima snimati, obrađivati, dokumentiratii i prezentirati javnosti cjelokupnu građu gdje glagoljaško pučko crkveno pjevanje postoji. Knjižnim zapisima želimo zapisati i slikom dočarati nekad i danas pučku zbilju i raspjevanost župljana dotičnih župa. Nosačima zvuka i slike (CD i DVD) želimo sačuvati i predstaviti danas malo izvođene i zaboravljene starinske napjeve, tj. pučke crkvene liturgijske i paraliturgijske pjesme. Nadamo se da ćemo uspjeti animirati i nove generacije u obnavljanju i prenošenju pučkog crkvenog pjevanja.
Ova izdanja pokazuju da hrvatski čovjek prepoznaje i cijeni kulturnu vrijednost, njeguje i diči se svojom baštinom, pouzdaje se u Boga i njegovo vodstvo. Neka tako ostane i prenosi se s koljena na koljeno. Ona također izražavaju zahvalnost onima koji su u svojim mjestima i župama njegovali i sačuvali glagoljaško pučko crkveno pjevanja te ga prenosili i prenose na druge.